Uvriježeno je mišljenje da elegantni interijer i dizajnerski namještaj iziskuju značajna financijska sredstva. Međutim to ne mora uvijek biti tako i time ću se baviti u svojim člancima. Za početak krenimo na sami izvor događaja – Sajam namještaja u Milanu.
Milanski Salone del Mobile, odnosno međunarodna izložba namještaja, odvijao se od 8.4. do 13.4. ove godine. Iako je prošlo tri mjeseca od njegovog održavanja njegov značaj je takvog karaktera da se vrijedi šire pozabaviti onim što se tamo moglo vidjeti i doživjeti, a osim toga dobro je dopustiti da prođe nešto vremena kako bi se sredili i sistematizirali dojmovi, ali i dočekale službene reakcije i statistički pokazatelji. Statistika kaže 1.363 izlagača na 144.000 kvadratnih metara izložbenog prostora i 311.000 posjetilaca. Sve to je organizirano u 24 paviljona poredanih s obje strane natkrivenog koridora dugog točno 1.000 metara. Ilustracije radi, ukupna duljina kompleksa Zagrebačkog Velesajma, od Inine zgrade do zapadnog parkirališta iznosi 860 metara. Centralna izložba u spomenutim paviljonima se nalazi u milanskom predgrađu Rho, a osim na toj lokaciji, izložbe i događanja su također organizirana na najmanje još 110 različitih lokacija u samom gradu.
Salone del Mobile nije samo sajam namještaja, to je prvorazredni međunarodni kulturni događaj jer nije namijenjen okupljanju samo proizvođača i prodavača namještaja nego svim tvrtkama, institucijama i pojedincima koji su uključeni u proces uređivanja interijera kao i dizajna uopće. Slično kao na ženevskom sajmu autoindustrije i ovdje se izlažu najnoviiji modeli, određuju se trendovi i ono što će se “nositi” u interijerima slijedećih par godina i ne postoji u svijetu veća i značajnija manifestacija…
I što se moglo vidjeti? Vrevu u Milanu, gradskim prometnicama, prilazima izložbenom prostoru i parkiralištima ne treba ni spominjati. Na parkinzima su uočena najmanje tri Ferrarija i jedan Bugatti. Pješačka vreva je neizbježna na ulazima i prilikom registracije, u kafićima i restoranima, ali i na nekim štandovima, recimo na Scavolinjev štand nismo uopće uspjeli ući, ali smo ga zato mogli razgledati izvana kroz otvore/prozore na obodnim stijenama. Kod europskih posjetitelja moglo se lijepo vidjeti tko su i što su. Velike face sa svitom middle level managera koji im krče put do štanda na kojem će se stesti s drugim velikim facama, solo middle level manageri koji u hodu tipkaju po laptopima, arhitekti/dizajneri sve tri vrste, oni dugokosi šlampavi, oni kratko ošišani u crnim majicama, oni bradati i brkati s naočalima, kao i njihove kolegice s čudnim frizurama, veletrgovci/distributeri s kovčezima na kotačićima za prospekte, laptop i osvježenje, “civili” izbezumljeni vrevom i veličinom, razne grupe od 5 do 20 članova koje jednim okom gledaju eksponate, a drugim kolege u strahu da se ne izgube i na kraju meni osobno uvijek najdraža grupacija, oni kojima izraz lica i govor tijela govori da nisu sigurni da li se uopće nalaze na pravom mjestu u pravo vrijeme. Četvrtina posjetilaca bili su naši dalekoistočni susjedi (Japan, Koreja, Kina…). I za njih vrijedi podjela na prije opisane kategorije, ali svima im je bilo zajednička vidljiva strast za upijanjem informacija kako o izloženom tako i o zapadnoj civilizaciji uopće. Primijećeno je i par turbana.
Fotografiranje je službeno zabranjeno, međutim fotografirali su gotovo svi i to svačim, od pretpotopnih mobitela, do najpamentijih smartphonea i velikih DSLR/SLT fotoaparata, a nije bilo neobično vidjeti i pojedince s iPadima. Na nekim štandovima bila su istaknuta i posebna upozorenja, a na nekima smo bili uljudno zamoljeni da ne fotografiramo. Veći problem je zapravo bio kako uhvatiti kadar, a da u njemu ne bude barem nekoliko posjetilaca koji zaklanjaju ono što se želi fotografirati.
Kako je 1.000 štandova nemoguće posjetiti, najviše pažnje smo posvetili štandovima s kuhinjama, a ostalo smo razgledavali ovlaš, u hodu. Naime, kako se sam sajam sastoji od više relativno odvojenih priredbi, tako je jedna od njih i Eurocucine, izložba kuhinja, koja se održava svake dvije godine.
Ono što se već dugo skromno naziralo u dizajnu dijela kuhinja dijela proizvođača sad je eksplodiralo u svima i na prvi pogled jasan koncept, a to je razlaganje jedne, do sad kompaktne forme u više različitih dijelova. Ti dijelovi se razlikuju i u dimenzijama, i u bojama, i u orijentaciji (horizontalno/vertikalno) i u debljini stijenki, i u bojama/dekorima. Dizajnerov je posao sad samo uskladiti i rasporediti te različite dijelove u skladnu geometrijsku slagalicu. Takakv princip omogućava stvaranje izuzetno atraktivnih kompozicija, ali što je još važnije i mogućnost nastavljanja tog istog koncepta i izvan teritorija kuhinje i proširenje prema dnevnom boravku, ali i ostalim prostorijama.
Donji dio kuhinje je sad obično sastavljen od dvije ili tri ladice širine min. 60 cm, što naglašava horizontalnost. Korpusi su obično 20-tak cm iznad poda, sokla uglavnom nema, a radna ploča je uvijek tanka, vizualno uklopljena u donje korpuse kao poklopac, ili još češće odmaknuta tako da se dobije lebdeći efekt. Ti isti korpusi se dalje ponavljaju i nastavljaju van područja kuhinje i postaju donji dio kompozicije dnevnog boravka, sa ili češće bez prekida, bez, ali češće sa varijacijama u visini.
Gornji dio kuhinje, slično kao i donji, se sastoji od jednog ili dva korpusa s frontama koje se otvaraju prema gore, ponovo u širini od najmanje 60 cm. Sa strane, ispod ili češće iznad horizontalnih korpusa dolaze manji korpusi jednake visine, bez fronti i s debljinom stijenki 6 – 10 mm. Kontrapunkt velikih horizontalnih fronti i ovih manjih “kutija” je glavno oblikovno sredstvo koje daje karakter kuhinjskoj kompoziciji. Napa je uvijek ugradbena, dakle skrivena, ručkica nema, a otvaranje velikih korpusa uz pomoć servo motora. Nastavak tog slijeda s varijacijama u visini i dubini čini gornji dio kombinacije dnevnog boravka.
Treći gradivni dio karakateristične kuhinje su visoki vertikalni elementi za smještaj ugradbenog hladnjaka i pećnice. Obično su to dvije kolone, a između njih ili sa strane se ugrade iste ili slične “kutije” iz gornjeg dijela kuhinje. Uobičajeno je da se ovaj dio tretira kao neovisan u pogledu smještaja i u pogledu materijala i dekora od kojih su izvedene fronte. Katkad su smješteni na početku kompozicije kuhinja/dnevni boravak, katkad na njenom kraju, često i na bočnom zidu, a koji put se u smanjenoj visini na 120 – 160 cm pretvore u nešto slično komodi.
Dnevni boravak i kuhinja su dakle dizajnerski i fizički potpuno integrirani i da nema kuhinjske slavine, na prvi pogled se često ne bi moglo procijeniti koji dio pripada kuhinji. To omogućavaju elegantno dizajnirane ploče za kuhanje, sudoperi sa staklenim ili drvenim poklopcima, nevidljiva napa i pećnica smještena u posebni blok.
Najuočivljivi trend je nedostatak ručkica i to na namještaju za bilo koje potrebe, od kuhinjskog do kupaonskog. Ručkica kao da je zabranjena i umjesto nje se primjenjuje klasično “push” otvaranje – laganim pritiskom aktvira se unutarnji mehanizam koji izbaci ladicu ili vrata toliko da se može zahvatiti prstima i odvorilti do kraja. Na većim elementima se na isti način aktivira električni motor koji izvrši otvaranje umjesto korisnika. Druga najčeća metoda je ugradnja linijskih ručkica izvedenih uglavnom od aluminijskih profila eloksiranih u trendovske boje koje se ugrađuju na gornje, donje ili bočne rubove fronti ladica ili ormarića. Ručkice su postale toliko nepoželjne da su već i neki proizvođači ugradbene tehnike izložili pećnice i perilice posuđa s vratima koja se otvaraju bez uporabe ručkica.
Kao i ručkice slična sudbina je zadesila i neke materijale, u prvom redu staklo i metal. Staklenih fronti, okvirnica više nema, a često je jedini metalni dio koji se uopće može vidjeti u njegovom prirodnom izgledu samo mješalica za sudoper. Ostali materijali su standardni: iveral, lakirani MDF, a često je oblaganje raznih dijelova namještaja folijama, što jednobojnim, što s tiskanim uzorkom, koje su međutim znatno uznapredovale u odnosu na one prije korištene, kako i u pogledu kvalitete i izdržljivosti, tako i pogledu dizajna. Značajan napredak je vidljiv i u proizvodnji radnih ploča. Standardne radne ploče od 38 mm se više ne nose, a zamjenile su ih tanke, rijetko kad deblje od 20 mm i to od kompozitnih mineranih materijala u cijelostu, ili samo s površinskim nanosom na neki od standardnih nosivih materijala. Kao posebno prespektivni mogli bi se pokazati izuzetno čvrsti premazi s punilima od keramičkih ili staklenih mikrogranula s epoksi smolama ili sličnim materijalama kao vezivim sredstvom.
Boje koje prevladavalju su bijela, bež, krem, u svim mogućim pripadajućim nijansama, a isto tako i siva od svijetle do gotovo crne. S njima se onda kombiniraju svjetlo smeđa/cappuccino za veće površine, plavo zelena, tamno plava, maslinasta, žuta za kolorističke akcente, uglavnom one spomenute manje korpuse bez fronti s tankim stijenkama.
Drvni dekori se pojavljuju malo rjeđe i prevlavadavaju oni decentni i svijetli s diskretno izraženom strukturom drveta.
Sve ovo vrijedi za tzv. “moderne” koncepte namještaja, svaki od proizvođača, jasno, ima u ponudi i tzv. “klasične” koncepte, gdje još uvijek caruju ručkice, uklade, staklene površine, bogatiji drvni dekori i masivne radne ploče.
Sajam je ocijenjen kao uspješan i to s obzirom na broj izlagača i posjetitelja, a isto tako i s obzirom na kvalitetu prikazanog i uočene dizajnerske iskorake. Gore opisani trend kritičari su nazvali neominimalizmom, a oni manje nakloni čak i “pauperizmom”, ciljajući tu prevenstveno na znatno reducirani broj, odnosno po njima siromaštvo korištenih materijala, boja i oblikovnih elemenata. Nazvali mi taj novi stil ovako ili onako, ostaje činjenica da se kod svih izlagača osjeća dizajnerski entuzijazam u daljnjem razvoju i nadograđivanju ovog već ionako otvorenog koncepta.
U dizajnu ojastučenog namještaja, stolica i sličnog trendovi su nešto drugačiji. Tu se osjeća diskretni pomak prema retro stilu (50-te, 60-te, 80-te), a jednako tako i primjena stiliziranih organskih formi i motiva iz prirode, naročito kod elemnata na koji se primjenjuje tisak. Taj trend, u kombinaciji ili opoziciji sa spomenutim neominimalizmom donosi sa sobom potrebnu dozu dinamike i obećava da ćemo u slijedećih par godina imati lagane, zanimljive i atraktivne interijere.
I na kraju što bi to sve moglo značiti za našeg domaćeg kupca namještaja u ova recesijom opterećena vremena. Mimilastički stil svakako omogućava jednostavniji namještaj i kupac više nije natjeran na primjenu skupih materijala. S jeftinim materijalima likovno osviješten kupac, uz pomoć solidnog stolara, može puno postići. Neće se baš svakome dopasti prognanstvo ručkica, njihova zamjena s linijskim znači manje prostora 3-6 cm kod ladica, a isto tako i kod ormarića, na što su naši ljudi osjetljivi. Ipak, novi koncept je toliko otvoren da se i uz brojne kompromise može ostati u trendu. Dizajnerska integracija kuhinje i dnevnog boravka je došla kao naručena za primjenu u skromnim grupama kuhanje/blagovanje/dnevni boravak, kakve su uobičajene u našim stanovima. Fizička integracija će zauzimati stvarno manje prostora, a oblikovna integracija, uporabom istih elemenata, će učiniti da isti prostor vizualno djeluje još prostranije. Ili, ukratko, kupac će, slijedeći nove trendove, za manju ili istu cijenu moći ostvariti značajno elegantniji, ljepši i prozračniji interijer nego što je to mogao prije.